Plenarno predavanje: Novi svijet učenja – Hrvatska u Europi 2020.

Drugo desetljeće 21. stoljeća obilježit će velike promjene u procesima učenja, što znači i u sustavima obrazovanja.  Svi koji planiraju učenje i organiziraju sustav obrazovanja trebaju biti svjesni činjenice da živimo u eksponencijalnom vremenu, da se proces učenja mijenja pod utjecajem tehnologije te da se ljudski mozak prilagođava kao dio normalnog procesa evolucije, odnosno prilagodbe za opstanak u eksponencijalnim uvjetima života. Prilagodba mozga (neuroplastičnost)  je cjeloživotna sposobnost preustrojavanja strukture i funkcije mozga (neuralnih putova) na temelju novih iskustava (učenja). Istraživanja i spoznaje o neuroplastičnosti najviše će se, stoga, odraziti u polju obrazovanja. Usporedo s tehnološkim promjenama i prilagodbama ljudskog mozga odvijaju se i društvene promjene: industrijska civilizacija nestaje i nastaje civilizacija temeljena na znanju. Te promjene se nužno reflektiraju i na obrazovni sustav koji je izgrađen za potrebe industrijske civilizacije a nastavnici obrazovani za održavanje industrijskog društva. Stoga je temeljno pitanje: kako bi obrazovni sustav trebao odgovoriti na sve ove promjene? Odgovor je jednostavan u teoriji, ali iznimno kompleksan u provedbi: fleksibilnost. Obrazovni sustav treba fleksibilnost sadržaja učenja, modela učenja, vremena i mjesta učenja, ciljeva učenja i vrednovanja obrazovnih postignuća, te mreža za učenje. Zbog toga se sustav obrazovanja treba usmjeriti ka dobro definiranim ishodima učenja, fleksibilnim putovima učenja i cjeloživotnom učenju koje težište stavlja prije svega na osnovno ljudsko pravo na obrazovanje umjesto na ekonomski ili natjecateljski imperativ. Obrazovni sustav je temeljni alat zajednice za sistematsko razvijanje društva i privrede, što znači da spada u osnovnu infrastrukturu zajednice, a temeljna zadaća nastavnika je povezivanje mozgova kroz proces učenja.