U vrijeme kada se razvijeni svijet integrira i globalizira, a narodi i pojedinci sve više individualiziraju, Hrvatskoj na putu ka europskim integracijama odnosno strategijskoj suradnji njezinog akademskog, industrijskog, vladinog te sektora male i srednje privrede, potrebna su sustavna, istraživačka praćenja, tumačenja i razumijevanja bitnih svojstava novog  objekta njihova zajedništva, jedinog koji vodi do globalno konkurentnog gospodarstva - postindustrijskog znanja. Europska unija u svojim predstojećim okvirnim programima za razdoblje 2007-2013 pod nazivom “Izgradnja europskoga područja znanja za rast” (FP7, http://ec.europa.eu/research/future/index_en.cfm) transformaciju proizvodnje, optimizaciju djelovanja složenih sustava kao što su medijski, prometni, školski ili zdravstveni, zasniva na inteligentnijim, mobilnijim ili u odjeću ugradivim, do molekularno-biološke razine minijaturnijim, autonomnijim, zdravstvenim tretmanima ispunjenijim podacima, čovjeku pristupačnijim, globalno udruživijim, platformski neutralnijim i otvorenim tehnološkim sredstvima zasnovanim na informacijsko-komunikacijskim tehnologijama. Postavljene na znanstveno-istraživačkim osnovama, s vrhunskom podatnošću kôda i virtualnih alata, informacijsko-komunikacijske tehnologije smatraju se glavnim pokretačem preobrazbi i promjena u svim porama društava. Teži se multimedijskoj sinergiji, većoj programabilnosti, dinamičkim mogućnostima rekonfiguriranja, ontologijama, dinamičkom otkrivanju servisa, surađujućim objektima s mrežnom širokopojasnom infrastrukturom za sve koja smanjuje migraciju u gradove te garantira privatnost, sigurnost i povjerenje.

Uz sve već uobičajene, one obećane i netom u nas pokrenute aktivnosti, smatramo da je potrebno i moguće izdvojeno i unapredno («futuristički») proučavati i promicati svojstva novih znanja sadržana dominantno u znanjem upravljanim informacijskim tehnikama. Primjereno razinama njegova korištenja potrebno ih je tumačiti, uspoređivati, sagledavati utjecaje te poticati primjene u aktualnom, tehnološkom, proizvodnom i kulturnom kontekstu. Sposobnost kompjutora da automatski i brzo obrađuje (sortira, strojno zaključuje) velike količine digitalnog sadržaja  produljuje automatizirani dio puta znanja u kojem se i njegov strukturalni dio u sve većoj mjeri može prepustiti strojnom procesiranju prije interakcije sa čovjekom. Pritom se segment stroj-stroj sve globalnije normira - zahvaljujući prije svega tripletnom opisu resursa (RDF) i jeziku za strukturiranje ontologija (OWL) - koji omogućuju algebarsko-lingvističko udruživanje podataka (za što je XML nepraktičan ali služi kao sintaksa), kategorijalno modeliranje znanja te, kako ističu na stranicama o Semantičkom Webu neprofitnog World Wide Web konzorcija http://www.w3.org, strojnim zaključivanjem dolaženje do znanja koja inicijalno nisu bila eksplicirana sustavu.
To zahtijeva praćenje preporuka i ovladavanje postupcima i aktivnostima usmjerenim ka strojnom reprezentiranju znanja i obuhvatniji razvoj servisa (simbolički roboti) u svim područjima ljudske djelatnosti. (Npr sve se više za opis izvršenja poslovnih procesa razvija jezik BPEL kojeg razvija neprofitni Oasis http://www.oasis-open.org/home/index.php što valja pratiti i sl.) Stoga osnivanje znanstveno-istraživačke institucije kojoj bi razumijevanje tehnika intenzivno usmjerenih ka znanju bilo temeljni i jedini predmet izučavanja - Instituta za proučavanje znanja - smatramo zadatkom od strategijskog značaja.

Da bi suvremeni obrazovni sustav uspio biti intuitivan, adaptivan (dobi, situaciji, kulturi, sposobnostima i stilu učenja)  te sam sposoban učiti i rekonfigurirati se na osnovu razumijevanja učenikova ponašanja stvarajući okružje koje motivira, potiče i inspirira mora razvijati razinu pristupa obrazovnoj građi na razini sistema te ekološke obuhvatnosti. Zadržavanje predmetnosti 19. i 20. st grčevito skriva informacijsku nepismenost. S efikasnijim tehnologijama inteligentnijih mogućnosti kreiranja i upravljanja sadržajem, očekuje se, nastavnici svih obrazovnih području moći će pružati efikasniju podršku usvajanju, dijeljenju i lakoći preuzimanja znanja. Mnoge stranputice, nezdruživo «informatiziranje», zastoji i neispunjena očekivanja  e-obrazovanja, puko elektronificiranje papirnog, predmetno orijentiranog obrazovanja namijenjenog potrebama industrijske proizvodnje 19. i 20. stoljeća i društva kojeg više nema, bile bi efikasnije otklanjane podrškom kvalitetnom informacijskom pristupu koji znanje podiže na jedan drugi, sistemski, metapredmetni nivo apstrakcije, bez kojeg mnoge suvremene discipline više nisu zamislive (sistemska biologija, sistemska biomedicina i sl.). (Vidjeti i pod «Novo sistemsko znanje i cjelovito obrazovanje kao osnovni čimbenik društvene proizvodnje», listopad 2006, http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=234196.) Tek takav sistemski, cjeloviti (ekološki svjestan), pristup odterećuje obrazovanje, povezujući naizgled različite završne forme i objekte. Projekti (obrazovni, zdravstveni, administrativni, prometni, graditeljski, „inovativni“) pa i čitava društva koji to ne poštuju nestaju (pre)skupo proizvodeći. Podatnost, upravljivost toga procesa osigurava se na svim razinama, u svim porama društva te se takva društva koja uspijevaju preživjeti ustrojavaju u cjelini kao znanstveno-informacijska sa osnovnim predmetom rada - znanjem.  Pritom, nepostojanje sistematizacije informacijskih struka u školstvu i zdravstvu, ili npr. nabavljanje medicinske opreme koja nema potencijal IP udruživosti, «integralni» sustavi neprilagođeni Internetu, investiranja u neudružive informacijske projekte, samo su neki od primjera rastrošnog udomljavanja tehnološkog otpada…

Zaključimo - drugačije razine apstrakcije drugačijih granularnosti, drugačiji pristup obrazovanosti, s trenutnim standardiziranim dostupom, prema potrebi, multiaspektno opisanih podataka namijenjenih znanjima preciziranih u ontologijama, jezično multimedijski i hipermedijski prilagodljivih afinitetima učenika i stilovima učenja, s vrednovanjem obrazovanja koje uspješnije potiče stjecanje sposobnosti, odgovornost i suradnju, neklonirajućeg, imaginativnog i kritičkog pristupa, s provjerivom razinom kompetencija, sadržane su u svojstvima tek nekih od novih znanja koja smo trenutno u stanju sagledati, a koja bi takav institut proučavao i njihovoj primjeni orijentiranoj ka budućnosti, pružao poticaje i podršku.