Sažetak

Nastavu kao proces determiniraju osnovni  elementi(Pratt, 2003): učenik  i nastavnik  okupljeni  oko  sadržaja, motivirani i usmjereni ka istom cilju. Cilj je što brži i efikasnije savladavanje sadržaja tj. usvajanje potrebnog znanja i stjecanje određenih vještina. Mada je cilj zajednički, ostvarenju cilja i nastavnik/poučavatelj i učenik/poučavani pristupaju s različitih stanovišta kroz dva različite ali suplementaran procesa: poučavanje i učenje. Povijesno gledano oba su procesa utjecajem različitih faktora bila mijenjana i kvalitetno modificirana. Oba procesa predstavljaju, svaki ponaosob ali i skupa kontinuum u kojem je pristup organizaciji, način realizacije te primijenjena tehnologija, sredstva i pomagala utjecao na prihvaćanje ili odbacivanje određenih paradigmi u učenju/poučavanju.

Razvoj znanja općenito i tehnologije posebno odražavaju se sve vidove ljudske djelatnosti različitom dinamikom i različitim intenzitetom. Tako ni nastava nije izuzeta od tih utjecaja. Posljedice toga su: situacija u kojoj povećanje znanja zahtjeva skraćenje vremena usvajanja istog te stalno prilagođavanje novoj situaciji kroz permanentno osvježavanje naučenog i dopunjavanje novim činjenicama. Ovo potonje je danas poznato pod popularnim nazivom cjeloživotno učenje. 
Peti element nastave – kontekst ili bolje institucionalni kontekst je svakako jednako važan kao i ostali jer iz njega proizlaze potrebe i  okviri koji će odrediti motive i definirati ciljeve nastave. 
Najznačajniji utjecaj na nastavu ipak ima primjena informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Punom implementacijom ICT nastava prelazi u oblik danas poznat kao eNastava.
Tehnologija odnosno njezina implementacija u određeni proces određuje način realizacije tog procesa. Međutim, tehnologija mora biti primijenjena određenom metodologijom da bi proces bio realiziran učinkovito i potpuno.

Prihvaćanje određenih paradigmi, posebice tzv. objektno-orijentiranog pristupa najdrastičnije se odrazio na nastavni sadržaj. Upravo spomenute promjene u sveukupnom znanju, tehnologiji i brzini svladavanja potrebne količine znanja diktiraju organizaciju nastavnog sadržaja u količini, redoslijedu izlaganja, dinamici izlaganja i sl.

eNastava, posebice on-line oblici takve nastave zahtijevaju posebno organizirane oblike i različite tehnološke artefakte danas poznate kao LMS (Learning Management Systems), CMS (Content Management Systems) ili skupa LCMS. Namjena takvih digitalnih spremišta je prikupljanje, sistematiziranje i upravljanje osnovnom obrazovnom jedinicom poznatom pod nazivom obrazovno objekt (learning object).

Osjetljivost, uvjetno rečeno, parcelacije sadržaja u objekte koji sačinjavaju obrazovni sadržaj te vrednovanje svakog takvog objekta zahtjeva ispunjavanje određenih uvjeta. Pri tome i realizirani objekti kvalitetom prema određenim standardima moraju ispunjavati slijedeće kriterije:

1. mogućnost ponovnog korištenje sadržaja – sadržaj se može neovisno o kontekstu višestruko uporabiti,
2. međusobna izmjenjivost – bez obzira na programske alate, objekti učenja se mogu koristi na bilo kojoj lokaciji,
3. mogućnost dostupnosti – dostupnost i isporuka sadržaja s udaljene lokacije po potrebi kurikuluma
4.portabilnost – objekti učenja se ne moraju prilagođavati novim tehnologijama .

Primjena navedenih kriterija također zahtijeva standardiziranost.Wiley [8] predlaže preliminarnu taksonomiju LO (objekta učenja) koja uzima u obzir elemente kao što su: broj elemenata kombiniranih u određenom tipu LO, tip objekata, komponenti s mogućnošću ponove uporabe, zajedničku funkciju, mogućnost interkontekstualne uporabe i sl..
Objekti učenja imaju neprocjenjivu vrijednost ako su dobro strukturirani, standardizirani i smješteni u odgovarajuće repozitorije.

Jedna od dragocjenih karakteristika objekata učenja je višestruka iskoristivost. U tom kontekstu kod izgradnje objekta učenja javljati će se problem kako ga granulirati tj. do koje razine. Naime, što je objekt manji to je njegova ponovna iskoristivost veća, ali je pedagoška vrijednost je obično manja. Dok kod  većih objekata učenja problem vidimo u njegovoj manjoj iskoristivosti jer sa sobom nosi veliku količinu obrazovnog  sadržaja i zavisi o kontekstu.

Pred nastavnika se postavlja vrlo zahtjevan posao.Na početku slaganje objekta učenja u određenu strukturu, a kasnije i samostalno dizajniranje objekata učenja. Pri slaganju objekata učenja nastavnik će trebati poštivati hijerarhijsku strukturu koja će ga voditi do cilja tj. plana i programa kao najvišeg nivoa. (Npr. kurikulum je grupiran od tečajeva, tečaj je grupiran od vježbi itd..). 
Dobar nastavnikov  odabir  objekata učenja omogućit će učenicima  da sami biraju količinu znanja za savladavanje određenog gradiva tj.objekte učenja kao Lego kocke i stvarati sebi prihvatljivu strukturu. Na taj način učenici s slabijim predznanjem mogu brže savladavati nastavno gradivo ili oni  napredniji   proširiti svoja znanja.

Za taj proces nastavnika treba osposobiti.To su samo početni problemi koji kad se riješe rezultiraju novim problemima. Kada nastavnik dobije objekte učenja na korištenje tada će zapravo doći do izražaja njegova pedagoška sposobnost . Ovisno o obrazovnom kontekstu nastavnik će morati prilagoditi,  uporabiti, te na određeni način manipulirati novim paradigmama koje također prethodno treba usvojiti.

Konstruktivistički način usvajanja sadržaja je najinteresantniji jer omogućuje nastavniku da postane poticatelj, usmjerivač i da potakne kod učenika da samostalno izgrađuje svoje znanje.Nastavnik dobiva novu ulogu u poučavanju u odnosu na tradicionalni oblik poučavanja u kojem je nastavnik bio odgovoran i jedini prenositelj znanja.Na taj način nastavnika se ponovno stavlja u jedan za sada njemu nov položaj u odnosu na sadržaj, na učenika i sam proces poučavanja u određenom obrazovnom kontekstu.

Iz ovog slijedi da za budućeg eNastavnika nije dovoljno da bude samo predmetni stručnjak već moraju posjedovati osim pedagoških i socijalna, menedžerska i tehnička znanja.