UVOD

Činilo mi se zanimljivim podijeliti iskustvo ovog malog eksperimenta smatrajući da se sadržajno dotiče akutnog problema – umjetničkog obrazovanja u kontekstu eksplozivnog razvoja novih medija. Osnovna motivacija za pokretanje ovog projekta bila je potreba sagledavanja mogućnosti i ograničenja ICT-a u današnjim uvjetima školstva i dizajnersko - umjetničke prakse.

U tom smislu, odlučio sam napraviti radionicu na temu interaktivnog oblikovanja umjetničkog proizvoda, koristeći trenutne mogućnosti ICT infrastrukture koja je na raspolaganju u našim uvjetima obrazovanja. Pojam “interaktivni dizajn” u ovom slučaju znači oblikovanje neke strukture uz međusobni dijalog u virtualnom i realnom prostoru.

Danas dizajner također preuzima ulogu svojevrsnog prosvjetitelja, na način da svijet medija približi „običnom“ čovjeku, učini ga aktivnim sudionikom, kritički angažiranom u odnosu na društvo i same medije. Internet je idealan medij u kojem se mogu ostvariti višekanalne komunikacije, i to tako da pojedinac utječe na globalno društvo, kao i suprotno. Zato je ključna riječ, (koja se danas i prečesto koristi, pa zbog toga biva pomalo zanemarena) - interakcija.


PROVEDBA

Radionica je bila zamišljena kao simulacija izvedbe likovnog (umjetničkog, dizajnerskog) projekta u uvjetima suvremenog tržišta, koje je često primorano formirati ad hoc timove sastavljene od stručnjaka iz različitih geografskih, socijalnih i kulturnih sredina. Pošto je tema ovogodišnjeg natjecanja umjetničkih škola bila Bauhaus, odlučio sam se nadovezati na tu temu, ali s naglaskom na onaj pomalo iracionalni, izvorni princip Bauhausa, povezan s avangardama 20. st. Tu mi se kao poseban autor nametnuo Oscar Schlemmer, čovjek koji u sebi sublimira elemente interaktivnosti, dizajna, kostimografije, scenografije, pokreta, humanizma renesanse i futurističkih ideja. Učenicima je postavljen načelni zadatak da u djelomičnoj interakciji preko interneta, a u konačnici u realnom prostoru radionice, ostvare djelo koje je sastavljeno od fragmenata – kvadratnih kompozicija koji su direktno inspirirani djelom O. Schlemmera.

Pošto je u tijeku bilo takmičenje učenika umjetničkih škola, odlučio sam pozvati nagrađene učenike da se uključe u virtualni tim radionice. Oni su imali zadatak da, oslonivši se na zadanu strukturu, izrade svaki po jedan segment rada, koji bi se naknadno doradio i postavio u prostoru izložbe. Kao osnovica bio je zadan kostur sastavljen od kvadrata koji su zajedno formirali pravokutnik, a zasebni kvadrati su se trebali složiti u mozaik koji bi tvorio kompaktnu kompoziciju.

Međutim, poslije inicijalnih kontakata ispostavilo se da je to pretežak zadatak za tako kratak rok (2 tjedna), pa je prvobitni koncept djelomično preoblikovan, u smislu da se svaki učenik mogao izraziti u svom kvadratu, neovisno o kompoziciji koju su oblikovali ostali učenici. Tako se dobilo na raznolikosti, iako se morala žrtvovati prva ideja cjeline. Zadatak je tada bio napraviti rad koji nije nužno izveden u istoj tehnici, već može biti dvodimenzionalan, trodimenzionalan, mobilan ili multimedijalan – ovisno o sklonostima učenika, ali istovremeno vezano uz radove i estetsku filozofiju Bauhausa, odnosno Oskara Schlemmera.

U tom smislu vođena je korespondencija sa učenicima i njihovim mentorima – na način da su se skice i pitanja upućivala prema voditelju, a on je slao odgovore i sugestije mailom, istovremeno na web stranici radionice osvježavajući situaciju koja se nadograđivala novom skicama i komentarima. Također su neki autori komunicirali međusobno mailom, i tako pokušali ostvariti dodatnu interakciju.

Završni korak je bio dovršavanje radova, ukoliko je to bilo potrebno, i njihovo postavljanje u prostoru radionice, odnosno na izložbi. Tu su se sudionici susreli u “realnom” prostoru i u suradnji sa voditeljem i svojim mentorima usaglasili stavove oko izrade i postavke svojih radova. Na početku završnog dijela radionice voditelj je kroz kratku prezentaciju još jednom ukazao na osnovne ideje projekta prikazujući dosadašnje rezultate izvedbe kroz proizvedene skice i dio gotovih radova. Završni radovi oko dovršenja i postavljanja kompozicije su dokumentirani i ugrađeni u interaktivnu prezentaciju cijele radionice.
Cijelim tijekom radionice istaknut je proces razvoja koji je uvjetovan protočnošću, šumovima i prekidima u komunikaciji, kao i vremenskim, tehničkim, hardverskim, softverskim i iskustvenim ograničenjima. Najveća prepreka u komunikaciji se pokazala u tehničkoj neopremljenosti mnogih škola, kao i u ograničenim on-line mogućnostima. Trebalo je upotrijebiti veliku dozu entuzijazma, posebno sa strane mentora i učenika koji nisu bili najbolje tehnički opremljeni, ali također i prikloniti se improvizaciji i intuiciji...Naposljetku je cijeli projekt ostavio dojam slojevitosti, raznovrsnosti, ali i kompaktnosti. Svaki rad je bio istovremeno individualan i ujedno snažno povezan sa ostalim.


ZAKLJUČAK

Dakle, unatoč relativno skromnoj situaciji u kojoj se nalazi ICT opremljenost umjetničkih škola, može se izraditi vrlo uspješan projekt ukoliko je potpomognut entuzijazmom i kreativnošću.
Iskustvo stečeno tijekom trajanja radionice pomoglo mi je da shvatim kolike su prednosti ali i mane ovakvog načina komunikacije.
Najveći problem koji sam zamijetio je taj da smo se suočili sa različitim tehnološkim preprekama (nedostatak informatičke opreme), ali i sa različitim nivoom znanja i iskustva u korištenju. Također, osnovna ideja o cjelini postupno se preoblikovala u jednu otvoreniju strukturu, što je pokazalo određenu elastičnost u konceptualizaciji i preoblikovanju projekta “u hodu”.

Očigledno je da se danas bez digitalizacije i Interneta ne može zamisliti bilo kakav ozbiljan rad na području dizajna i likovnog obrazovanja općenito, pogotovo ukoliko želimo uključiti učenike u aktivnije sudjelovanje u nastavi, praćenje suvremenih trendova koji nameću visoke standarde računalne pismenosti... i to počevši od najjednostavnije obrade slike, pa sve do multimedijalnih prezentacija i kolektivnih projekata ostvarenih kroz virtualne timove.

Međutim, problem je u relativno lošoj ICT opremljenosti škola koje obrazuju u umjetničkim zvanjima. Uz to, mada se (deklarativno) situacija mijenja iz dana u dan u smislu opće informatizacije, znakovito je da ne postoji neki razvojni koncept koji bi (na duži period) omogućio obrazovanje u umjetnosti i dizajnu, a na način da ono ide u korak sa suvremenim tokovima u svijetu.
Uz to, trebalo bi u prostore umjetničkih škola uvesti dobro opremljene računalne učionice, i kabinete, omogućiti potreban software, ali također i sastaviti nastavne programe koji bi obuhvatili sve segmente digitalnog oblikovanja i prezentacije (oblikovanje slike, ilustracije, animacija, interaktivne i multimedijalne tehnologije, 3D oblikovanje itd.). Isto tako bi trebalo osuvremeniti metode obrazovanja (radionice, seminari, on-line projekti), a pomoću kojih bi se razvijao kritički stav i razvijali kreativni potencijali učenika, kako bi bili u  mogućnosti suvereno baratati digitalnim alatima i resursima.