Informacijska i komunikacijska tehnologija (engl. Information and Communication Technology – ICT) najprodornija je generička tehnologija današnjice. Ona nalazi primjene u svakoj grani gospodarstva te u svim područjima znanosti i podloga je za uspješno djelovanje svih društvenih i državnih struktura. Svojim je mogućnostima prikupljanja, pohranjivanja, prenošenja i obrade svih vrsta informacija toliko unaprijedila sve grane gospodarstva i sve javne djelatnosti da se već i današnje društvo u razvijenom svijetu može nazvati informacijskim društvom. U europskim se dokumentima sve više umjesto naziva Information and Communication Technology susreće naziv Information Society Technology – IST.
Informacijska i komunikacijska tehnologija čini podlogu za kreativnu i djelotvornu uporabu znanja. Znanje i inteligentno korištenje informacija postaju ključni faktori novog gospodarstva te se umjesto naziva informacijsko društvo sve više upotrebljava i naziv društvo znanja.
Europska komisija je razradila okvire za ostvarenje Lisabonske deklaracije Vijeća Europe iz 2000. godine kojom je utvrđen strateški cilj da Europska Unija postane «najkompetitivnije i dinamično gospodarstvo zasnovano na znanju u svijetu, sposobno za održivi gospodarski razvoj s većim brojem i boljim radnim mjestima i većom društvenom kohezijom». Na temelju te deklaracije pokrenut je radni program Education and Training 2010 kojim se nastoji strateške odrednice te deklaracije pretvoriti u životnu praksu do 2010. godine. Tim se programom utvrđuju ključne kompetencije koje treba steći tijekom školovanja. Naziv kompetencija ili ključna kompetencija obuhvaća kombinaciju vještina, znanja, sposobnosti i stanovišta uz dodatnu naklonost za daljnje učenje. Ključne kompetencije su bitne za tri aspekta života: (a) osobno ispunjenje i razvoj tijekom cijelog života, (b) uključenje u društveni život i (c) mogućnost zapošljavanja.
Jedna od osam domena ključnih kompetencija su digitalne kompetencije (ostalih sedam su: komunikacija na materinjem jeziku; komunikacija na stranom jeziku; poznavanje matematike, prirodnih znanosti i tehnologije; sposobnost daljnjeg učenja; međusobni odnosi u društvu; poduzetništvo; sudjelovanje u kulturnom životu).
Digitalne kompetencije obuhvaćaju sposobnost pouzdane i kritičke uporabe informacijske i komunikacijske tehnologije za rad, komunikaciju i zabavu. One uključuju logičko i kritičko razmišljanje o korištenju i razmjeni informacija. Na svojoj osnovnoj razini one se sastoje od vještina dohvata, pripreme, pohranjivanja i razmjene multimedijskih sadržaja.
Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa pokrenulo je 2004. godine znanstvenoistraživački projekt Uvođenje državne mature u hrvatski školski sustav koji je povjeren Institutu za društvena istraživanja.
Odlukom ministra znanosti, obrazovanja i športa od 12. svibnja 2005. godine imenovane su stručne radne skupine za izradu ispitnih kataloga i banki zadataka za državnu maturu između kojih je i Stručna skupina za informatiku.
Istraživanje koje je Institut za društvena istraživanja proveo tijekom 2003. godine u sklopu analize uvjeta za uvođenje državne mature u hrvatski školski sustav pokazalo je da 71% sveučilišnih nastavnika i 55% gimnazijskih nastavnika koji su sudjelovali u istraživanju smatra kako informatika mora biti obavezni predmet na državnoj maturi. Postoji slaganje oko toga da je informacijska i komunikacijska tehnologija sveprisutna u životu svakog suvremenog čovjeka.
Međutim, s obzirom da je informacijska i komunikacijska tehnologija sve prisutnija i u obrazovnom procesu bilo bi poželjno da svi učenici steknu odgovarajuće kompetencije i prije završetka srednje škole. Zbog toga je prevladalo mišljenje da se postizanje tih kompetencija potakne uvođenjem nacionalnog ispita tijekom ili nakon druge godine srednjoškolskog obrazovanja.
Stručna radna skupina za informatiku je na početku svog rada ustanovila da zbog velike šarolikosti planova i programa i načina na koji se oni izvode u školama ne može jednostavno započeti izradu kataloga pitanja kao što se to može učiniti za predmete koji su desetljećima oblikovani.
Temeljem analize postojećih planova i programa kao i na temelju rezultata ulaznog ispitivanja učenika koji dolaze iz osnovnih škola može se zaključiti da učenici dosadašnjim planom i programom ne mogu postići željene kompetencije u području informacijske i komunikacijske tehnologije.
Stručna skupina smatra da je program za osnovne škole ponuđen u okviru HNOS-a za osnovne škole dobra osnova za stjecanje tih kompetencija. Međutim, treba naglasiti da se program ponuđen u okviru HNOS-a odnosi na izbornu nastavu iz informatike i da prema tome nije predviđen za cijelu populaciju učenika. On se s neznatnim redukcijama sadržaja u pojedinim cjelinama može prilagoditi tako da bude prihvatljiv kao program obvezan za sve učenike.
Dio ključnih kompetencija (posebice vještina) iz područja informacijske i komunikacijske tehnologije učenici bi morali steći već u osnovnoj školi. U prvim razredima srednje škole te bi se kompetencije trebale utvrditi i nadopuniti dijelom kompetencija koje se odnose na logičko i kritičko razmišljanje o razmjeni i uporabi informacijskih sadržaja.
U ovom se radu obrazlaže prijedlog Stručne radne skupine za provođenje nacionalnog ispita. Definiraju se obrazovni ishodi koji će poslužiti za provjeru stečenih kompetencija. Oni se mogu podijeliti u sljedeće cjeline: poznavanje i uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije, sučelja i srodne operacije primjenskih programa, obrada teksta i pripremanje dokumenata, izrada prezentacija i multimediji, proračunske tablice, mrežne primjene. Pri detaljnoj su razradi obrazovnih cjelina obrazovni ishodi podijeljeni u tri razine: nužni obrazovni ishodi, važni obrazovni ishodi i vrijedni obrazovni ishodi.
Nadalje, Stručna radna skupina predložila je uvođenje nacionalnog ispita od školske godine 2006./2007. u svim hrvatskim srednjim školama i to pri kraju drugog razreda pri čemu odabir ispitnog gradiva treba biti samo djelomice određen postojećim nastavnim planom i programom, a pretežito utvrđenim ključnim kompetencijama.
U prve dvije godine provođenja nacionalni ispit treba koncipirati tako da posluži za ocjenu stanja u cjelokupnom hrvatskom školstvu i ukaže na mogućnosti ostvarenja standarda. U sljedeće dvije školske godine provođenja nacionalni ispit treba koncipirati tako da posluži prvenstveno vrednovanju i međusobnoj usporedbi škola kako bi se ukazalo na potrebe unaprijeđivanja nastavnog procesa.
Tek u petoj godini provođenja nacionalni ispit treba provesti tako da može poslužiti za ocjenjivanje i međusobnu usporedbu pojedinih učenika.
|