Multimedija je u tehnološkom smislu integriranje teksta, slike, zvuka i govora unutar jednog okruženja - računala (Fjodor Ružić), koji se zapisom tog objedinjenja proširuje u multimedijski sustav. Po Ružiću multimedija »nije samo zbroj informacija na različitim medijima, već logički oblikovan, organiziran i sažet skup međusobno povezanih medija koji zajednički tvore multimedijalni dokument«.
Tako nastaju hipermedijalni dokumenti, kao logički složeni dokumenti koji koriste određeni komunikacijski prostor ili mrežu.                                                        

  Kritika tehnološke multimedije
Međutim, multimedija se u svijetu informacijskih znanosti smatra umjetničkom samo u smislu reproduciranja filma i glazbe, te korištenjem elektronske (digitalne) slike u video umjetnosti. Nedostatak visoke umjetničke naobrazbe u informatičkom svijetu, ne opravdava ni sve intenzivnija uporaba kompjutora u dizajnu (CAD), niti virtualnom cyberspaceu. Izražena samodostatnost tehničke inteligencije čini da je kreativno, spoznajno uglavnom na nivou dječje inteligencije, pa se posljedično tome multimedijska umjetnost može unaprijediti i većim obrazovanjem umjetnika  u području tehnologije. Ono što je u multimedijskom umjetnosno, jest spoznajno i osjetilno izraženo kroz sinkronicitet (i sinesteziju) više medija (slike, glazbe, teksta, govora, pa i pokreta interpretiranog u prostoru putem medija), a ne samo logičko kao u tehnološkom smislu.                                                                             
  Multimedijska umjetnost kao više od zbroja medija(Gesamkunstwerk)         
 Još u 19. stoljeću idejom »Gesamkunstwerka« (Wagner), javila se zamisao o »totalnom umjetničkom djelu«, o srazu umjetnosti i religije. Iako je proglašena dekadentnom, ideja je bila izvjesno pomicanje dotadašnjeg viđenja, tj. “prevrijednovanje viđenja” u smislu onog “otkrivačkog viđenja”  ( Dr.Vera Horvat-Pintarić ), koje razvija naše kognitivne sposobnosti i dovodi do novog viđenja stvarnosti. O tom načinu percepcije pisao je još Viktor Šklovski naglašavajući važnost “začudnosti” (ostranenie veščej) i produžavanja percepcije, a Laslo Moholy Nagy govorio u doba djelovanja Bauhaus škole o potrebi »uosjećanja« u djelo, koristeći fenomenološki termin “Einfühlung”, ne bismo li percipirali i doživljavali kvalitetnije uz empatiju. 
Budući da umjetnička multimedija sadrži tehnologijom izražena »egzistencijalna uporišta«, tim više smatramo da multimedijska umjetnost  kao  sinergijsko intenziviranje i orkestriranje umjetničkog djela, također intenzivira i egzistencijalna uporišta, kroz uosjećanje i novo viđenje.
Malobrojna multimedijska umjetnička djela ne samo u nas, nego i u svijetu, govore o svoj složenosti ove umjetnosti, od financijskih razloga (skupe tehnologije), slabe interakcije informatičara i umjetnika, pa do nedostatka eksperimentalnog duha u svijetu akademskog obrazovanja umjetnika.
Multimedijska umjetnost javila se 60-ih god. 20. stoljeća. Gene Youngblood, prvi teoretičar multimedije, navodi primjer jednog od najranijih ljudskih senzorijuma: »Cerebrum«. Taj labirint ili »sensory-stimulation« laboratorij, bio je mjesto iskustva u kojem je svatko i voajer i egzibicionist i sudionik, a nastali mentalni prostor spoj je »noćnog kluba« i »umjetničke galerije«.
70-ih i 80-ih god. jaki komunikacijski projekti okupljali su se u San Franciscu oko Siggrapha (Special Interest Group, Graphics), kao media-art, inspirirani kultom psihodelije. Ranim radovima  predstavila se i danas istaknuta performance umjetnica multimedijskog stila  - Amerikanka Laurie Anderson.
Ranih 90-ih jačao je Cyberspace kroz Virtualnu Realnost, također i kroz komunu korisnika Interneta, ostvarujući događaje temeljene na komunikacijama i umjetnosti, kakav je bio »Telepolis« u Luxemburgu (1996). Takav Network-art ili »online global art scene« umreženog društva  nova je ideja kolektivnog identiteta i virtualnih komuna, kao i primjerice  amsterdamski »Digital city« iz 1994. , koji je spajao desetine svjetskih gradova putem mreže. Posebnost multimedijske umjetnosti je multimedijski performance, poznat i kao happening ili umjetnost u kojoj akcije pojedinca ili grupe na određenom mjestu i  u određeno vrijeme konstituiraju rad. Performance može biti serija intimnih gesti ili šire, puno veći vizualni teatar, u rasponu trajanja od nekoliko minuta do nekoliko sati; može biti izveden sa ili bez prethodno priređenog scenarija, spontano improviziran ili sasvim suprotno, uvježbavan nekoliko mjeseci. Specifičan za individue izraženog integriteta, performance je tako neizostavan u razdoblju postfeminizma koji se protivi diskriminaciji spolova (sexizmu) i nadilazi politička opredjeljenja.
U tom je teoretskom određenju, “Učiteljski fakultet u Osijeku”, dislocirani studij u Slavonskom Brodu u okviru izbornog kolegija “Multimedijska kultura” priredio sa studentima II. godine i učenicima OŠ “Ivan Goran Kovačić” primarni multimedijski Božićni performance “Božić u glazbenim slikama”, koji je izveden 2004. god. u gradskoj kazališno-koncertnoj dvorani.  Kroz 5 intenzivno spregnutih glazbenih slika studenti su, jednako kao i učenici, zajedničkim istraživanjem otkrili važnost cjeloživotnog učenja. Precizno odabranim glazbenim genreovima : minimalizmom Philipa Glassa, eksperimentalnim zvukom “Kronos quarteta”, baroknim zvukom arije Pergolesija, jazz glazbom Pat Methenya i tradicionalnim Božićnim engleskim i hrvatskim napjevima, postavljena je scenska akcija kojom smo pokazali da miješanjem genreova nužno ne nastaje konglomerat kiča, nego multimedijski performance u stilu postmoderne.