Dva su recentna događaja značajno utjecala na šire zanimanje hrvatske akademsko-istraživačke zajednice za ulogu digitalnih repozitorija u procesu prikupljanja, pohrane i publiciranja rezultata znanstveno-istraživačkog rada. Na sjednici Vlade Republike Hrvatske održanoj 5. svibnja 2006. godine prihvaćen je dokument “Znanstvena i tehnologijska politika Republike Hrvatske 2006-2010. godine” u kojem se navodi sljedeće:

“Znanstveno tehnološki sustav koji se financira iz javnih sredstava mora biti otvoren za javnost. Trebale bi biti jasne razlike između javnih sredstava i onih pribavljenih na tržištu. Rezultati istraživanja i razvoja financiranog iz javnih sredstava trebali bi biti dostupni javnosti u obliku otvorenih publikacija ili otvorenog pristupa bazama podataka itd.”            

Osim toga, približava se i početak provođenja plana 7. okvirnog programa EU (2007.-2013). Vezano uz FP7 u Bruxellesu je 8. i 9. lipnja ove godine održana radionicana temu “Europske infrastrukture za repozitorije znanstvenih informacija” (European Infrastructure for Repositories of Scientific Information), gdje je naglašena potreba za izgradnjom konzistentne infrastrukture repozitorija znanstvenih informacija na europskoj razini. Zahtjevi i nužnost izgradnje takvog sustava mogu se sažeti u nekoliko točaka:

• World Wide Web kao jedan od najznačajnijih medija komunikacije subjekata u znanosti, zasićen je velikom količinom nestrukturiranih ili djelomično strukturiranih informacija;
• očigledna je nemogućnost šireg pristupa rezultatima (javno financiranog) znanstvenog rada;
• gotovo da i nema interoperabilnosti postojećih distribuiranih sustava pohrane rezultata znanstvenih istraživanja te u skladu s time nije moguće niti kvalitetno procesiranje podataka (pretraživanje, obrada, use/re-use);
• porast troškova pristupa recentnim nastojanjima u znanosti u vidu pretplate na znanstvene časopise;
• potreba za otvaranjem znanosti – promicanje otvorenog pristupa znanstvenim informacijama.

Projekti iznikli iz FP5 i FP6 ponudili su temelje za kvalitetno povezivanje distribuiranih sustava, a sada se očekuje nadgradnja u obliku softverskih aplikacija i servisa. Uspostava takve “mreže znanja” moguća je implementacijom interoperabilnih digitalnih repozitorija. Neovisno o opsegu takvih repozitorija – inter/intradisciplinarni (na razini zajednice), institucijski ili nacionalni – oni moraju omogućiti potpunu kompatibilnost u smislu slobodne razmjene znanstvenih informacija.
Digitalni repozitoriji podrazumijevaju manipulaciju dvjema vrstama digitalnih objekata – dokumentima poput znanstvenih radova (najčešće se radi o člancima objavljenim u znanstvenim časopisima), magistarskih radova, disertacija, izvještaja i multimedijalnih sadržaja s jedne strane te skupovima izvornih podataka (dataset) dobivenih u okviru znanstvenih istraživanja s druge. Kod nas već postoje iskustva kada govorimo o prvoj grupi, a oblikovana su unutar nekoliko projekata (npr. “Hrvatska znanstvena bibliografija”), a tijekom protekle godine implementirano je  i nekoliko institucijskih repozitorija (Medicinski i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) koji za sad služe uglavnom kao arhive diplomskih, magistarskih i doktorskih radnji. Dakle, zajednica je već usvojila osnovne principe samoarhiviranja, što se često spominje kao usko grlo i kao najznačajnija kočnica u razvoju repozitorija.
Kada govorimo o arhivima skupova podataka, moramo naglasiti da je nedavno pokrenuta Inicijativa za zasnivanje “Hrvatskog arhiva podataka za istraživanja u području društvenih znanosti” kojim bismo se povezali s već postojećim  europskim i svjetskim projektima na tom polju.

U oba slučaja vrijede slični prinicpi implemetacije i održavanja repozitorija:

• prikupljanje podataka – obaveza samoarhiviranja rezultata znanstvenih istraživanja financiranih javnim sredstvima, rješavanje problema autorskih prava za publicirane radove;
• pohrana podataka – kako smanjiti rizik od gubitka podataka te minimizirati eventualne štete;
• reguliranje pristupa – za znanstvenu i istraživačku zajednicu (npr., pristup računalnim resursima za procesiranje podataka temeljem elektroničkog identiteta u sustavu AAI@EduHr);
• interoperabilnost – standardi metapodataka i format pohranjenih datoteka;
• servisi – softverske aplikacije koje bi omogućile kvalitetnu manipulaciju tako velikim setom dostupnih informacija u svrhu ekstrakcije znanja.

           

Kao što vidimo, stvorena je većina pretpostavki za razvoj “mreže znanja”. Nadamo se da će se vrlo brzo postići konsenzus oko jedinstvenog standarda koji bi zadovoljavao potrebe specifičnih znanstvenih područja i različitih vrsta podataka. Izgledne su dvije mogućnosti – usvajanje/prilagodba postojećeg OAI-PMH i pripadajućeg mu DC standarda ili stvaranje nove paradigme, što bi bio mnogo zahtjevniji zadatak. Kod planiranja implementacije (lokalnog) digitalnog repozitorija, svakako se moraju uzeti u obzir svi gore navedeni zahtjevi (pohrana, objavljivanje i mogućnost razmjene podataka), ali i činjenica da je u Hrvatskoj i službeno prihvaćen MARC21 standard bibliografskog zapisa pa je poželjno da se podaci iz repozitorija mogu prikazati i u tom obliku.

U prezentaciji se daje pregled trenutnog stanja infrastrukture te prijedlog budućeg razvoja digitalnih repozitorija u Hrvatskoj s obzirom na smjer u kojem se kreću Europa i svijet.